Biskup Ratko Perić na predstavljanju knjige M. Marića "Stanovništvo Popova u Hercegovini" 2015.

U subotu, 5. rujna 2015. u Ravnu je priređena kulturna večer: predstavljanje knjige o Popovu dr. Marinka Marića s Brštanika, a živi u Dubrovniku. U dvorani je bilo oko 250 nazočnika. Među njima hrvatski konzul u Mostaru, župan dubrovačko-neretvanski, gradonačelnik ravanjski i dubrovački i brojni drugi uglednici. O knjizi su govorili akademik Nenad Vekarić iz Dubrovnika, neumski župnik dr. Ivica Puljić, biskup Ratko Perić i sam auktor Marić. Prezentacija je trajala gotovo dva sata. Ovdje donosimo kraći biskupov prikaz

          POPOVO U ZNANSTVENOJ REŽIJI MARINKA MARIĆA

                 „Stanovništvo Popova u Hercegovini: Ravno“

      HAZU – Zavod za povijesne studije, Zagreb – Dubrovnik, 2015.

     Rijeka s pet imena. Popovom protječe rijeka Trebišnjica. Gdje joj je izvor? Nastaje iz dva riječna kraka ispod dviju planina Lebršnika i Čemerna, u Gatačkoj općini. Kada proviri ispod Lebršnika, nazivaju je Mušnicom; a kada se pojavi ispod Čemerna, zovu je Gračanicom.

     Te se dvije rijeke spajaju u jednu kod Gatačkoga polja i kao jedna ponire u zemlju.

     Zatim izranja, teče preko Fatničkoga polja i zovu je, normalno, Fatničkom rijekom.

     Onda opet ponire i teče kojih 30 km ispod zemlje i izranja ispod Bileće. Tu je nazivamo Trebišnjicom koja teče nadzemno 96 km. Kamo uvire? Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća uvirala je u dnu Popova i nakon 20 km podzemna toka izranjala kao Ombla i uvirala u Jadransko more. Eto pet vlastitih imena iste riječne vode, ponornice i iznornice. Ispod Lebršnika i Čemerna do Gruža: svega 187 km, što podzemno, što nadzemno. Od 1978. kroz Popovo polje začepljeno je preko 500 ponora rijeke Trebišnjice, a u samu njezinu koritu, koje je betonirano na prostoru od 67 km, od Trebinja do Hutova, zatvoreno je 155 ponora da bi rijeka kod Hutova uronila u tunel i potom pomogla svitavskoj centrali da proizvodi dragocjenu struju.

     Zašto ovo spominjem, malo i izvan konteksta Ravna?

     Župa Ravno kao povijesna ponornica. Nešto slično ovoj zamršenoj podzemno-nadzemnoj rijeci jest i ovo mjesto i župa Ravno, koje je inače geografski strmovito, brežuljkasto, nagnuto samo što ne padne, sve samo najmanje ravno. Prije Turaka postoji kao Popovo, možda sa sjedištem u Ravnu, eto nam dokaza na Oblatu, i za vrijeme Turaka nestane. Pa se početkom 17. stoljeća ponovo pojavi kao župa pod istim naslovom Popova koje se 1677. razdijelilo u Ravno i Beleniće. Konačno 1735. stvara se današnja župa Trebinja sa svojim selima, a Ravnu sve ostalo. Raste, buja, a evo danas kao da opet ponire s gledišta pučanstva.

     Podatci o knjizi. Marinkova je monografija povelika i poteška; tvrdo ukoričena, tehnički solidno opremljena na gotovo 300 stranica. Uz Predgovor, Uvod, Zaključak, Sažetak na engleskom jeziku, te znanstvenu aparaturu, sadrži 8 poglavlja. Tekst je obogaćen dvjema kartama, s 25 dokumenata, s 39 grafikona, s 40 fotografija u boji, s 50 u crnobijeloj tehnici, s 80 tablica, te potkrijepljen s 1061 znanstvenom bilješkom. Auktor svoj tekst temelji na brojnim arhivskim dokumentima kao i na brojnim vrelima i literaturi starijih i novijih istraživanja priznatih i poznatih povjesničara: 9 matičnih ureda, 18 arhiva, 430 objavljenih djela. 

     Sve to upućuje na auktorovu marljivost i sposobnost da što vjerodostojnije prikaže prošlost ovoga kraja u društvenom, kulturnom, gospodarskom, političkom, demografskom i vjerskom: međureligijsko-ekumenskom pogledu.

     Ne bi on ovako mogao režirati ovaj znanstveni film - stvarno je uz knjigu priložio i jedan film akademika Vlatka Filipovića pa ako više gledaš filmiće nego što čitaš knjige, nabavi knjigu radi filma!  - velim ne bi Marinko ovako režirao ovu filmsku knjigu da mu nije scenarista prethodnika, koje sa zahvalnošću spominje na prvoj stranici kao što su: don Ivica Puljić i njegovih 15 povijesnih radova o ovoj biskupiji, kojega Marinko citira preko 30 puta; don Milenko Krešić i njegovih sedam-osam studija, kojega auktor navodi preko 70 puta od njih tisuću i toliko. A ravanjska povijest, koju proučava Marinko pod vidom stanovništva, u posljednjih 500 i više godina, može se najbolje pratiti u crkvenim knjigama, spomenicima, crkvama i natpisima. Tako kamena crkvica sv. Mitra na Oblatu (str. 54) 150 godina prije dolaska Turaka, tj. oko 1330. godine, barem prema don Ivičinu naslućivanju. Natpis nad vratima crkve iz 1579. (str. 57). Župnici su nastojali voditi sve četiri matice: krštenih, krizmanih, vjenčanih, umrlih, ali je i zub nepravde nastojao uništavati matice. U 120 godina, od 1804. do 1920. Matice su vodila ova petnaestorica župnika neki rodom iz Dubrovnika, a većina s područja Trebinjske biskupije: Jozo Sokolović, Luka Raguž, Ivan Kurtović, Andrija i Antun Grillo, Ilija Vukas, Vicko Palunko, Boško Matić, Ivan Musić, Ivan Vlahinić, Ante Tvrdeić, Vide Putica, Ilija Sentić, Marijan Vujnović, Ivan Raguž (str. 22, bilj. 78). I ostali župnici kroz stoljeća. A to da nisu uvijek bili najuredniji u tome vođenju, prije nego zamjeriš, sjeti se u kakvim su vremenima živjeli (str. 202.). Na str. 50 nabrojeni su svi poznati trebinjski biskupi (njih 33), nakon njihova izgona iz Trebinja na Mrkan godine 1250. godine, od fra Nikole iz 1322. do Ferića i njegova preminuća 1819., kroz pet stotina godina. Kakva je to bila tužna povijest, vidljivo je i po tome što od spomenute 1250. godine trebinjski biskup nije nikada mogao duže vremena boraviti na području biskupije, nego na Otoku sv. Marka ili Markanu, u  Dubrovniku ili kao kakav naslovni po Europi. „Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti“ (Tž 3,22: Milosrđe je Božje što nismo spaljeni, nestali).       

     Pučanstvo. To je glavna Marinkova tematika i preokupacija. O Ravnu i njegovu stanovništvu izradio je povijesno-znanstvenu studiju, doktorsku radnju pod vodstvom akademika Vekarića. A evo opet onoga fenomena ponornice:

     Auktor prikazujući 21 selo župe Ravno, str. 94-121, piše: „Većina navedenih naselja bila je u sastavu župe Ravno od njezina osnutka. Izvješća i popisi svjedoče i o ostalim naseljima koja su joj pripadala u pojedinim razdobljima, ali okosnicu župe činila su četiri naselja koja spominju svi popisi: Ravno, Orahov Do, Belenići i Dubljani“ (str. 121). Danas nema nikoga ni na Belenićima ni u Dubljanima. Kada će Belenići i Dubljani opet izroniti, Bog mili zna. A od početka prošloga stoljeća otpalo je od ravanjske župe pet sela. Ravno ima čak pet Dolova: Orahov Do, Kijev Do, Do, Grabovi Do i Plitki Do ili Bjeljave. Ako usporedimo stanje godine 1910., kada je u ravanjskoj župi bilo 1956 katolika, s današnjom situacijom u župi od svega 115 katoličkih vjernika, vidimo razliku stanovništva za 17 puta manju nego prije sto godina. A ako usporedimo s godinom 1939., kada je prema Šematizmu bilo 2560 katolika, onda se razlika povećava na 25 puta manje u odnosu na danas.

     Biskupi i svećenici iz župe Ravno. U proučavanu razdoblju, od obnove 1604. godine do svršetka 19. stoljeća, oko 300 godina, župa Popovo do djelidbe na Ravno i Beleniće, pa na Ravno i Trebinju, dala je dva nadbiskupa:

fra Tomu Medvjedovića iz Orahova Dola (1573.-1607.), nadbiskupa barskoga (1599.-1607.) i

don Marka Andrijaševića vjerojatno iz Rupnoga Dola (1670.-1740.), nikopoljskoga biskupa (1717.-1723.), sofijskoga nadbiskupa (1723.-1726.), kojega su Turci protjerali iz Bugarske, a onda ga Sveta Stolica imenovala trebinjskim apostolskim administratorom (1731.-1733.). Dva biskupa:

fra Benedikta Medvjedovića iz Orahova Dola (? – 1654.), lješkoga biskupa u Albaniji (1621.-1654.) i

fra Dominika Andrijaševića iz Rupnoga Dola (1572.-1631.?), skadarskoga biskupa (1622.- 1631.).                                                         I zaređena su devetorica svećenika:

don Petar Veseličić, Alegretti, Popovac, Papuensis (1579.-1626.); 

don Marka Natali – Bošković? Iz Orahova Dola - rođen u Herceg Novom (1600.-1670.).

don Luka Šimunović, možda iz Ravna (? – 1659. ubijen u zatvoru jer nije imao odakle platiti Turcima poreza);

don Ilija Bošković iz Orahova Dola (1652.- ubili ga uskoci pred crkvom 1692.);

don Nikola Bošković iz Orahova Dola (1703.- ubijen kao misionar u Bugarskoj, 1736.); 

don Petar Bukvić iz Ravna (1714.-1783.);

don Stjepan Vulićević s Belenića (1715.-?);

don Ivan Miho Nikolić iz Češljara (1732.- preminuo u misijama u Bugarskoj, 1764.);

don Ivan Vlahinić iz Ravna (1821.-1885.)

     Evo od posljednjega, don Ivana, ravno 130 godina župa Ravno nije dala svećenika.

     Od obnove dviju župa, Popova i Graca, 1604. godine, do odlaska Turaka, 1878., tj. kroz 275 godina iz Trebinjske biskupije školovala su se u Italiji i završila ova 24 svećenika, tj. u prosjeku svake jedanaest godine došao bi po jedan svećenik:

1. don Ilija Bošković (1671.-1677.) u Fermu,
2. don Petar Dragobratović (1674.-1684.) u Loretu,
3. don Jure Sentić (1680.-1685.) u Fermu
4. don Petar Rodin (1683.-1690.) u Loretu
5. don Andrija Šumanović (1690.-1698.) u Fermu
6. don Savo Vukić (1696.-1704.), obraćenik s pravoslavlja, u Fermu
7. don Đuro Sunožić (1704.-1709.) u Fermu
8. don Mijo Ivanišević (1706.-1711.) u Fermu
9. don Andrija Lazarević (1712.-1718.) u Fermu
10. don Ivan Rajičević (1719.-1728.) u Fermu
11. don Nikola Bošković (1723.-1732.) u Rimu
12. don Andrija Zvone (1728.-1737) u Fermu
13. don Petar Bukvić (1731.-1739.) u Fermu
14. don Ivan Mijo Nikolić (1750.-1755.) u Loretu
15. don Jozo Škurla-Cvjetković (1771.-1777.) u Napulju
16. don Ivan Kristić (1781.-1784.) u Rimu
17. don Nikola Matušković (1792.-1797.) u Fermu
18. don Ivan Vlahinić (1841.-1847.) u Loretu
19. don Ilija Vukas (1841.-1847.) u Loretu
20. don Nikola Lazarević (1850.-1859.) u Loretu
21. don Lazar Lazarević (1853.-1865.) u Rimu
22. don Stjepan Putica (1854.-1861.) u Rimu
23. don Vide Putica (1872.-1882.) u Rimu
24. don Anđelko Glavinić (1874.-1883.) u Rimu.

     Bilo je toliko, ako ne i više, onih koji su završili bogoslovni studij u Dubrovniku ili u Zadru. To znači, u prosjeku svake pete godine bio bi zaređen po jedan svećenik.

     Odnosi katolika i muslimana (str. 192-196). Imajući u vidu da je vlast bila tursko-muslimanska, koja je u svemu pogodovala prijelazu kršćana na islam, brojni su katolici od pada Hercegovine 1482. kroz 200 daljnjih godina prelazili na islam. Razlozi su bili

      prvo, materijalne naravi: ako ćeš prijeći na islam, ne ćeš plaćati poreza; ako ne želiš u vojsku, samo prijeđi na islam;

     drugo, moralne naravi: prisilno oduzimanje dječaka i njihov odgoj i vojačenje u Carigradu (danak u krvi - devširma), ili ako neki katolik učini neko nedjelo, prijeđe li na islam, ne će ići u zatvor.

     Odnosi katolika i pravoslavaca (str. 196-204). Marinko iznosi problematiku između katolika i pravoslavnih kronološki i imenito. Ne ulazeći u razdoblje prije Turaka, koje je obavijeno tamom, prati te odnose u vrijeme Turaka, kroz 400 godina: 1482. do 1878. Tri su problema bila uočljiva:

     Prvo, porezi. Budući da je carigradski patrijarh uspostavio neki modus vivendi sa sultanatom, tako su i pojedine pravoslavne Crkve uspostavljale takve odnose. Pravoslavci su morali plaćati sultanu danak, a za svaki nedostatak prinuđivali su katolike da im dopune račune. Vladika ih je tako počeo smatrati svojima. Auktor navodi 54 porezna slučaja (str. 199).  

     Drugo, prijelazi. Zbog odsutnosti biskupa s terena ove biskupije, a osobito zbog školovanja kandidata na svećeništvo, ponajviše u Italiji, lako je dolazilo do prijelaza s katolicizma na pravoslavlje. Crkva nije pripuštala na svećeničko ređenje kandidate koji nisu završili standardno školovanje, pogotovo nakon Tridentskoga koncila (1543.-1562.), bez obzira hoće li katolici prijeći na pravoslavlje. A pravoslavci su mogli zarediti svećenike i bez veće škole. Kakvo čudo da je 1622. čak 12 sela iz Popova prešlo na pravoslavlje (str. 200), a 1670. nema nijednoga katoličkog svećenika na terenu Trebinjske biskupije. A oko 1710. godine bilo je u Tvrdošu i Zavali oko 80 monaha (str. 202), od kojih sigurno i određen broj svećenika.

     Treće, lažni ekumenizam. U drugoj polovici 17. stoljeća nastaje pokret „sjedinjenja s Rimom“. Predstavnici manastira Tvrdoša i Zavale, po nalogu episkopa Vasilija Ostroškoga (1610.-1671.), odlaze u Rim da potpišu uniju i iskažu poslušnost Papi. Bilo je to 1661. Slično je bilo i 1671. Sve papire predali. Sve prihvaćeno. Sudjeluje u tome i trebinjski biskup Primi ili Primović (str. 203-204). A u to doba, rekosmo, nema nijednoga katoličkog svećenika na terenu biskupije. Je li to bila samo vanjska farsa? Možda su u početku nakane bile dobre, a kasnije je sve ispalo antiekumensko. Danas pravoslavci izričito niječu da je bilo ikakvih pokušaja sjedinjenja, da su to falsifikati.

     Borba za opstanak pretvorila se u nestanak. Nekada silne borbe za crkvice i groblja, danas ništa od toga. Od Turaka su ostali samo defteri i fermani, nema se s kime dijalogizirati. Katolika i pravoslavnih najviše je na groblju ili blizu groblju, oko kojih su se nekada lomila koplja. Sve kada bi se htjeli ekumenizmom baviti, nemaju s kime. Danas su i pravoslavni svedeni na neznatan broj domaćih žitelja. Belenići, Češljari, Čvaljina, Dračevo, Dubljani, Golubinac, Orašje, Grabovi Do, Plitki Do, gdje danas nema nijednoga katolika, sigurno su ozbiljna ne samo uspomena nego i opomena. Ili ćemo živjeti zajedno, svatko na svome terenu i u svojoj kući i svojoj vjeri, poštujući jedni druge, ili će nas nestati s ovih prostora kao što nas doista i nestaje. I jednih i drugih i trećih.

     Dao Bog bolja vremena u kojima će biti više mira i većega razumijevanja.

     Hvala Marinku koji je ovom knjigom ponazočio petstoljetnu povijest Popova.

Starija povijest župe

POPOVO

Prisutnost kršćanstva na području Popova zabilježena je još u staro antičko vrijeme. Na drugom Salonitanskom koncilu 533. spominju se bazilika na području municipija Dellontino čiji je sastavni dio bilo i Popovo. U vrijeme velike seobe naroda krajem 6. i početkom 7. stoljeća antički kršćanski objekti su porušeni.

U vrijeme pokrštenja novopridošlog stanovništva koje je na hrvatskim povijesnim prostorima trajalo od 7. do 9. stoljeća te kasnije u kršćanskom Srednjem vijeku antički kršćanski objekti se obnavljaju i grade se novi. Njihov broj danas nam je nepoznat jer su mnoge srednjovjekovne crkve porušili Osmanlije u vrijeme njihovih osvajanja ili su vremenom propale zbog nemogućnosti njihove obnove. Da je doista bio velik broj crkava na području srednjovjekovnog Popova, a s time i organiziran i razvijen crkveni život, svjedoče brojni lokaliteti koji i danas nose nazive crkvine i crkvišta kao što su Crkvina na Trebinji, Crkvina na Humcu kod Turkovića, Crkvište u Rupnom dolu itd… Svjedočanstvo o tome daje i trebinjsko-mrkanski biskup Abrozije Gučetić koji je 1610. pisao u Rim da se u Popovu nalaze mnoge crkve koje su „nevjernici razorili i porušili“ a od kojih se vide temelji i zidovi. Mnoge od tih crkava i dan danas postoje a to su u sve one crkve koje su obnavljane u osmansko vrijeme jer Osmanlije nisu dozvoljavale graditi nove nego samo obnavljati stare Crkve. Tu su prije svega crkva sv. Petra u Zavali u kojoj je stonski franjevac fra Siksto 1525. slavio misu za Petrovdan, crkva sv. Mitra na Brijegu, današnja župna crkva Rođenja Bl. Djevice Marije u Ravnom koja je kao obnovljena blagoslovljena 1579., današnja crkva sv. Roka na Trebinji koja je bila posvećena Uznesenju Bl. Djevice Marije, crkva sv. Ilije na Belenićima, crkva u Dubljanima (u rukama pravoslavaca), crkva sv. Ivana u Veljoj Međi.

U vrijeme osmanskih osvajanja velik broj stanovništva Popova je izbjegao, uglavnom, na područje Dubrovačke Republike. S osmanskih osvajanjima i nestankom velikog broja stanovništva i crkvena struktura Popova bila je dobrano uništena.

U prvom stoljeću osmanske vladavine područje Popova pastoriziraju franjevci dubrovačke provincije iz samostana u Slanom. Tijekom 16. stoljeća, odnosno do 1594. Nekrologij dubrovačke franjevačke provincije svjedoči da je kroz to vrijeme umrlo 13 fratra rođenih u Popovu. U sljedećih 40-ak godina umrlo je još 7 franjevca iz Popova među kojima su bila dva biskupa također franjevca: barski nadbiskup Toma Medvjedović i skadarski biskup Dominik Andrijašević. Nešto poslije 1654. umro je i treći biskup rodom iz Popova Benedikt Medvjedović koji je također bio član franjevačkog reda.

U vrijeme normalizacije, odnosno obnove crkvenog života u Popovu krajem 16. i početkom 17. stoljeća u izvorima se počinje pojavljivati župa Popovo, njezini prvi župnici te podatci o obnovi crkava i prilikama u kojima su živjeli tadašnji katolici. Prvi pouzdanije vijesti o normalizaciji vjerskog i crkvenog života, a one su povezene s obnovom crkvenim objekata, imao krajem 70-ih godina 16. stoljeća. Naime, nakon što je papa Pio V. 1571. imenovao stonskog biskupa fra Bonifacija Drakolicu za vizitatora krajeva koji su se nalazili pod osmanskom vlašću uskoro biskupa Drakolicu nalazimo u Ravnom. On je naime, 1597. blagoslovio obnovljenju ravanjsku crkvu posvećenu Rođenju B. D. M. Tom prilikom je fra Blaž Ravnjanin napisao spomen ploču na zapadnoj ćirilići koja i danas stoji u župnoj crkvi.

Krajem 16. i početkom 17. stoljeća prilike su bile izgleda još malo povoljnije za ovdašnje katolike. Kad je papa imenovao fra Tomu Medvjedovića, koji je bio rodom iz Orahova Dola, barskim nadbiskupom, nadbiskup Toma je zatražio i papa mu odobrio 1604. da Popovo bude pod njegovom crkvenom vlašću. Iste godine nalazimo i spomen prvog župnika u Popovu. To je bio fra Filip Dobroslavić rodom iz Popova koji je bio župnik do 1620. kad ga je naslijedio fra Blaž iz Graca. Kako piše spomenuti fra Blaž u vrijeme nadbiskupa Medvjedovića obnovljene su crkve na Belenićima, u Dubljanima, i u Veljoj Međi. Crkvu u Dubljanima malo potom preuzeli pravoslavci. Nešto malo poslije, 1620. u vrijeme trebinjsko-mrkanskog biskupa Krisostoma Antića blagoslovljeni su temelji za obnovu crkve Uznesenja G. D. M. na Trebinji. U to vrijeme, odnosno krajem 30-ih godina 17. stoljeća u župi je živjelo oko 160 katolički obitelji i preko 1100 katoličkih duša. Nakon fra Blaža iz Graca, župnikom je u Popovu 1624. imenovan don Marko Natalis (Božić, Bošković), također podrijetlom iz Popova. On je bio župnik do 1670. Don Marko se bavio i medicinom tako da je znao i po duže vremena izbivati iz župe. Trebinjsko-mrkanski biskup Scipion de Martinis mijenjao ga je tri puta u župi za vrijeme dok je on išao liječiti bosanskog pašu. Poslije velikog potresa koji je porušio Dubrovnik, Primorje a i jugoistočnu Hercegovinu biskup Martinis se bio preselio u Ravno u kojem je iznajmio jednu kuću slamaricu u kojoj je živio 8 mjeseci. Nakon don Markove smrti 1670. kratko je u Popovu bio župnik dubrovački svećenik don Andrija Ponterighi do 1674. te nakon njega fra Stjepan iz Kreševa.

U to vrijeme trebinskomrkanski biskup bio je Ante Primi (Primović). Budući da je župa bila prostrana uvidio je potrebu podjele župe. Župu je razdijelio 1677. godine. Od stare župe Popovo osnovao je dvije. Jednu sa sjedištem u Ravnom a drugu sa sjedištem u Belenićima. Od spomenute godine u Popovu postoje dvije župe. I uz jednu i uz drugu u prvo vrijeme se u dokumentima pojavljuje ime Popovo međutim, već krajem 17. st. i početkom 18. za župu Ravno koristi se naziv Ravno a umjesto Belenića početkom 18. stoljeća sve se više spominje kao sjedište župe Rupni Do. Krajem 20-ih godina 18. stoljeća, ova se župa jednostavno zove Trebinja. Nakon što je razdijelio župu Popovo na Ravno i Beleniće za prvog ravanjskog župnika biskup Primi je imenovao don Iliju Boškovića iz Orahova koji se upravo te godine vratio sa studija iz Ferma. Župom Belenići upravljao je bosanski franjevac fra Ivan Bartolučić koji je umro 1689. U vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.) hajduci su u Orahovu Dolu ubili don Iliju Boškovića 1692. godine. Na njegovo mjesto došao je mladi svećenik i dotadašnji biskupov tajnik don Petar Rodin. Kako je župa Belenići bila prazna veće neko vrijeme prilika za njezino popunjavanje pružila se povratkom sa studija don Marka Andrijaševića kojeg je biskup Primi zaredio 1696. i postavio župnikom na Belenićima. Don Marko je, u vrijeme dok je Popovo u vrijeme Morejskog rata bilo pod mletačkom vlašću, krstio nekoliko „turskih“ obitelji te je, nakon što je Popovo Karlovačkim mirom 1699. ponovno postalo sastavnim dijelom Osmanskog Carstva morao izbjeći. Na njegovo mjesto je biskup Primi 1701. poslao mladog svećenika don Damjana Dobroslavića. Za Dobroslavića biskup Primi piše da je župnik u Orahovu. Don Damjan nije dugo ostao u ovoj župi. Prešao je u Dubrovačku biskupiju početkom 1705. a na njegovo mjesto biskup Righi poslao je don Matiju Vukovića stonskog svećenika koji je bio slaba zdravlja i umro 1708. godine. Spominjući župnika don Matiju Vukovića 1706. biskup piše da se župa zove Rupni Do i Belenići. Poslije don Matijine smrti župa neko vrijeme nije imala župnika. Tek povratkom sa studija iz Ferma biskup ponovno popunjava ovu župu imenujući joj 1709. za župnika don Juru Sunožića. U don Jurino vrijeme župa se zvala Rupni Do.

Ravno

Kao što je već rečeno don Petar Rodin bio je župnik u Ravnom od 1692. godine. Nije bio dobra zdravlja i često je pobolijevao. Umro je od sušice 1710. godine. On je jedini župnik Trebinjsko-mrkanske biskupije koji je u to vrijeme imao župnu kuću. Biskup Righi piše da je u Ravom uz crkvu sagradio jednu malu kuću u kojoj je stanovao. Ostali su, kao i oni prije njega živjeli u svojoj kući ili kod nekoga u selu. Kad je don Petar umro biskup nije imao svojih svećenika na raspolaganju pa je privremeno brigu za vjernike župe Ravno povjerio misionaru bosanskom franjevcu fra Frani Studiću koji se u to vrijeme brinuo za vjernika predjela Zurovići i Belenići. Kako je i on tu kratko ostao tek oko godinu dana do 1711. biskup Primi je molio Kongregaciju za širenje vjere da mu što prije pošalju Miju Ivaniševića koji je tada upravo završavao studije. Učinjeno je po biskupovoj želji. Don Mijo je zaređen za svećenika i 1911. poslan za župnika u Ravno. U župi je ostao do početka 1741. godine kad se je, vjerojatno zbog lošeg zdravlja i patnje podnesene zbog turskih pogona (poznato je da je dva puta bio u okovima), odrekao službe župnika. Na njegovo mjesto biskup Tudišić je tada postavio mladog svećenika don Petra Bronzića kojeg je već sljedeće godine 1742. premjestio za župnika u Dubrave a u Ravnom imenovao župnika don Petra Bukvića. Kako je župa bila prostrana i don Petar već u godinama biskup Katić je tražio od Kongregacije za nauk vjere da mu se kao pomoćnik 1768. pošalje dubrovački franjevac fra Feliks Amadia. Međutim Kongregacije nije udovoljila biskupovoj molbi. Ipak, 10-ak godina poslije na molbu dubrovačkog nadbiskupa Kongregacija je odobrila slanje fra Feliksa u Ravno ali ovog puta u službi župnika. Župu je preuzeo 1779. i u Ravnom ostao do 1784. kad se iz Rima sa studija vratio don Ivan Kristić kojeg je biskup imenovao umjesto fra Feliska župnikom u Ravnom. Don Ivan Kristić ostao je do 1804. godine. U 18. stoljeću imamo nekoliko popisa katolika u župi Ravno. Prema popisu iz 1733. župa je brojila 100 katoličkih obitelji i 768 katolika. Nepunih 20 godina poslije broj katolika je nešto porastao i brojio je 840, te 15-ak godina poslije 1764. 900 katolika. Nakon don Ivana župnik u Ravnom bio je don Jozo Sokolović koji je u Ravnom ostao punih 20 godina. Župu je napustio i prešao na novu službu vikarskog tajnika u Dubrovniku 1824. godine.

Trebinja

Don Jure Sunožić imenovan je za župnikom u Rupnom Dolu 1709. Na župi je ostao do smrti 1733. godine. Kako biskup Righi tada nije imao koga postaviti za župnika ponovno je zamolio don Damjana koji je od odlaska iz Ravnog do tada djelovao u Dubrovačkoj biskupiji te ga postavio za župnika. Don Damjan je u župi ostao do 1736. kad se zahvalio na službi župnika na Trebinji te s ponovno vratio u Dubrovačku biskupiju. Kako biskup Tudišić tada nije imao svojih svećenika na raspolaganju u Dubrovniku je našao don Miju Pešića misionara u Bugarskoj koji je pristao neko vrijeme poći na Trebinju. Međutim, zbog slaba zdravlja već se za godinu dana vratio u Dubrovik. Biskup je tada privremeno poslao na Trebinju don Vinka Maršića kojeg je ubrzo zamijenio domaćim svećenikom don Andrijom Zvonićem 1727. koji se upravo te godine vratio sa studija iz Ferma. Don Andrija je ostao u župi Trebinja do 1755. kad je novim župnikom imenovan don Mato Ančić koji je kao i prethodni župnici živio u Rupnom Dolu. Don Mato je umro 1775. Već godinu ranije biskup mu je stavio za pomoćnika don Petra Miloševića koji je nakon Ančićeve smrti postao župnik. Don Petar je u župi ostao do 1780. kad ga je zamijenio njegov nećak don Jure Milošević koji je u župi ostao oko godinu dana. Već 1781. kao župnik se spominje don Jozo Cvjetoković Škurla koji je ostao na Trebinji do 1797. Nakon njega župnikom je bio imenovan don Nikola Andrijašević koji je ostao u župi do 1831. godine. Župa Trebinja imala je 1733. 104 katoličke obitelji i 780 katolika. 20-ak godina poslije 1751. broja katolika iznosio je 797, da bi 1764. bio 840 katolika.

(Priredio: M. Krešić)

POVIJEST TREBINJSKO MRKANSKE BISKUPIJE

U prilogu kratka povijest Trebinjsko-mrkanske biskupije!